Uz godišnjicu rođenja, 01. ožujka 1883 - Julija…

19 Ruj 2009

Jest, zbiva se da seljak propada, iako to nije općenit pojav. Propada nacionalno, jer ga ne podupire hrvatska javnost. Jeste li čitali u našim novinama kadgod članak o potrebnim željeznicama u Slavoniji? Kako se izigrava Zemun, Brod, Vukovar, Petrovaradin? Kako u najprometnijim krajevima nema valjane veze ili nikakve? Kako nemamo hrvatskog parobrodarskog društva na najvećoj rijeci srednje Evrope? Koliko nas ima dobrih i žestokih Hrvata koji tek iz pjesama znamo da i Dunav čini jedan dio hrvatske granice. Je li naša javnost bila zainteresovana slavonskim ekonomskim prilikama ikada? Društvo Ćirila i Metoda dalo je pravo na prodaju svojih žigica bečkom tvorničaru jer n i j e z n a l o da u Osijeku postoji tvornica žigica. Čitamo o tvornicama u okolici Zagreba kao da su prve i jedine, a u Slavoniji se takove već odavna. Popratite samo vijesti naših novina sada prilikom novih izbora i vidjet ćete da ćemo tek par dana poslije izbora saznati za istinit rezultat izbora u Slavoniji. Tko bi se interesirao za ono što je dalje od Siska? Hrvatska, prava Hrvatska pruža se prosječnog zagrebačkog Hrvata još najdalje uzduž željezničke pruge do Broda. Zaista i ne čujete hrvatski na željeznici dalje od Broda do Zemuna. A dopisi iz Slavonije? Ali prestanimo s jadikovkamš Dosta je. Više je nego jasno da se naša j a v n o s t nikada nije interesirala za Slavoniju. A kako se stvara pojam o domovini nego baš uputom javnosti u sve što je u njoj, u toj lijepoj našoj domovini. Kako se stvara nacionalni osjećaj ako ne podržavanjem svijesti zajednice? Ima li ta inicijativa jedinstva polaziti iz Zagreba u Slavoniju ili obratno? Zagreb kao glavni grad treba da okuplja oko sebe sve dobre narodne elemente, a ne da na njih zaboravlja, a glavna riječ Zagreba nije u djelovanju činovništva već u zagrebačkim novinama. Zagreb još nije trgovački centrum za Slavoniju, ali je zato politički i nacionalni, pa bi morao to svoje mjesto ne samo zadržati već i učvrstiti. Međutim što vidimo? Zagreb ne mari za provinciju. Naše su novine, pisane počesto lošim jezikom, prepune redarstvenih vijesti i domaćih vijesti o požarima, pregaženjima, izvještajima o nogometu (i po dva velika stupca), šaljivim člancima o kajkavskom dijalektu, sve samim stvarima koje nimalo ne mogu zainteresovati čovjeka preko Lonje, a kamoli Podunavca, Bačvanina, Istranina, Dalmatinca i Bosanca. Zaista, zagrebačke su novine samo lokalne novine, a ne hrvatske. Jer Hrvatska je veća nego što to o s j e ć a j u gospoda u redakcijama. Upućeni smo zato u provinciji na svoje listove iz kojih zagrebački organi znadu kadšto da ispišu koje umorstvo u Šašincima ili silovanje u Đeletovcima. Pa što vidimo dalje? Da zagrebačke novine imaju sve manje pretplatnika čim dalje polazimo prema istoku, a zauzvrat slavonske novine jedva da dolaze u neslavonske županije. Dionice Narodne Obrane ne prijeđoše granice Slavonije, pa ipak se od Slavonije traže žrtve za o p ć i i n t e r e s, mada se ne računa na nju kada treba dijeliti pomoći. Kolikom se opširnošću znadu da bave naši listovi pitanjem međimurskim, kako periodički donose članke o Hrvatima u željeznoj županiji izvan Međimurja i onima iz okolice Šopronja; pa tko se ne sjeća niza članaka po svim novinama i časopisima o Hrvatima u Moravskoj, u okolici Beča, pače i o onima u Južnoj Italiji! U tom leži neka gesta velevlasti koja se interesuje za svoje državljane rasijane po svijetu. A evo imamo domaće naše najčistije Hrvate o kojima štampamo raspojasane bajke ne mareći ni toliko za njih da ih učinimo pravim Hrvatima koji će u Zagreb gledati s povjerenjem i ljubavlju Julije Benešić , list Savremenik 1911 godine. Objavljeno u knjizi Hrvatska riječ u Srijemu 1994

Pošalji link Komentiraj